Ne može se taj dan opisati riječima...

Svjetsko prvenstvo bilo je gotovo, a Hrvatska, ta mala Hrvatska sa svojih četiri milijuna stanovnika, bila je sudionik do samoga kraja. Uz opuštanje nakon finalne utakmice, stizalo je i uzbuđenje. Hrvatsku je čekao "neviđen doček". Najavljivao se "pun Trg bana Jelačića". Nakon što su svjedočili dočecima Brončanih 1998. godine, Janice Kostelić i Gorana Ivaniševića, ova generacija nogometaša doživjet će ono što su i sami sanjali. Doček u svojoj zemlji.

No, nisu znali da ih čeka DOČEK. Nisu mogli zamisliti, nitko nije, ono što je Hrvatska pripremila svojim herojima.

Umorna i neispavana grupa od 50-ak putnika Croatia Airlinesa na letu iz Moskve za Zagreb, sa srebrnim medaljama oko vrata, živnula je pri ulasku u hrvatski zračni prostor kada su ih dočekala dva MIG-a. Počele su dolaziti poruke na mobitele s fotografijama s Trga i sa zagrebačkih ulica, a nakon izlaska iz zrakoplova krenula je nevjerica.

Zar je toliko ljudi došlo već tu na pisti? Zar je toliko navijača tu ispred zračne luke? Zar je toliko navijača ovdje u Buzinu? Sa svakim novim križanjem i skretanjem nevjerica je rasla - gdje žive svi ovi ljudi? Dok su autobus prilikom odlaska iz zračne luke prestizali puževi i kornjače, u šali se među nogometašima dobacivalo "pa ovim tempom nećemo doći do Trga za četiri sata". I nije. Došlo se za šest sati. Koliko je to sporo svjedoči činjenica da se pješice istim putem prođe za tri i pol sata.

Bilo je nevjerojatno vidjeti izmjenu pozitivne energije između reprezentativaca i svih ljudi. Masa razdraganih navijača dala je posebnu energiju 22-ojici junaka koji su, pak, svojom pjesmom, plesom i sjajnim raspoloženjem pokušavali maksimalno pokazati svakome zahvalnost radi dolaska na doček.

Nema toga što nije završilo u autobusu reprezentacije kao poklon ili suvenir. Bilo je tu zastava, majica, kapa i šalova, ali i grudnjaka i čvaraka. Najtraženiji "resurs" bio je bežični punjač za mobitel - svi su htjeli snimiti nevjerojatne scene koje Hrvatska još nikada nije vidjela, i koje će teško bilo tko od prisutnih imati sreće ponovno doživjeti.

U očima navijača vidjelo se da im se isplatilo višesatno čekanje. Da su sretni što su dio tog zajedništva, da su ponosni na ono što je reprezentacija napravila za cijelu Hrvatsku i da su jednostavno željeli uživo pozdraviti ekipu koja ih je mjesec dana razveseljavala.

Teško je vjerovati da su Vatrene dočekale bake od 70-80 godina - za koje je upitno jesu li ikada prije gledale nogometnu utakmicu - te da sa suzama u očima mašu hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Ljudi su dolazili s bebama od mjesec dana, penjali se na semafore i prometne znakove, hodali kilometrima uz autobus, mahali s krovova zgrada i po najvećoj vrućini satima čekali pozdraviti Vatrene.

U svakoj je ulici bilo sve više ljudi. Negdje kod NSK nije bilo sigurno kako će autobus skrenuti u Ulicu grada Vukovara. Potom je bilo još manje jasno kako će se probiti do Savske. A u Savskoj je bilo sigurno da ne može doći do Trga bana Jelačića. Kod HNK je bilo više ljudi nego što se mislilo da će biti na Trgu. A Ilica i Trg?

Završetak na Trgu bana Josipa Jelačića bio je šlag na torti cijelog putovanja od zračne luke. Dugo iščekivanje, glad i žeđ, pa čak ni pljusak nisu mogli pokvariti briljantnu, nezaboravnu atmosferu. Dečki su možda ostali bez glasa, ali navijači nisu. Uz zajedničko pjevanje domoljubnih pjesama proslavljen je najveći uspjeh hrvatskog sporta i okončan jedan poseban, nezaboravan dan.

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.