9. JEDANAESTERCI U RUSIJI: Božje ruke i točka na “i”

Priča prva…

U svlačionici je “gorjelo” od emocija… Ipak, Suba je bio dovoljno pribran reći nešto od čega se moraš naježiti: “Brate, sada mogu i umrijeti…”.

Danijel Subašić te je nedjelje dočekao još jedan “momentum” u svojoj bogatoj reprezentativnoj karijeri koja se u Rusiji približavala svome kraju. Suba će u svakom slučaju imati što pričati svojim unucima kada jednoga dana bude s njima šetao Kalelargom pa se mislima vrati u jednu srpanjsku rusku nedjelju 2018., a oči mu se zacakle od naleta nostalgije. “Eee, kad je vaš dida branija za Hrvatsku na svjetskom prvenstvu…”. A te je nedjelje zaista branio maestralno. Prvi, drugi, treći… Stekao se dojam da bi obranio jedanaesteraca koliko je god trebalo. To je jednostavno bila njegova večer.

“Što se dogodilo? Nemam blage veze, ha, ha, ha… Valjda se dogodilo čudo! Bilo je teško, ali pobijedili smo na mišiće, na sreću. Lutrija. Penali”.

Eh sad, je li baš bila lutrija u pitanju… Ben Lyttleton je svojedobno napisao knjigu “Jedanaest metara. Umjetnost i psihologija savršenog jedanaesterca”, u kojoj detaljno proučava zbog čega izvođenje kaznenih udaraca nema puno veze sa srećom, osim u nekim iznimnim slučajevima. Lyttleton, dakle, tvrdi da je ključ u ponavljanju, uvježbavanju, koncentraciji, hladnokrvnosti… Što kaže “Suba” koji je doktorirao na “ruletu jedanaesteraca”? A u knjigama bio opjevan još poslije one čuvene obrane Sergiju Ramosu na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Čovjek zna, nema što…

“Ajde dobro, treba imati i iskustva, a ja ga imam, jer sam stara raga, ha, ha, ha… A taj moj mali ritual prije svakoga penala… Uvijek dodirnem gredu, mahnem rukama, malo lijevo, malo desno, umirim se i maksimalno nastojim koncentrirati. To je to. Ostalo je stvar intuicije, jednom pogodiš, drugi put ne. Znalo se dogoditi da, recimo, u istoj sezoni kod pet penala diram loptu rukom, a svih pet završi u mreži. A bilo je i sezona kada obranim svih pet penala. Ili kao protiv Danske - tri. Takav je život nas vratara”.

Sochi je donio novu dramu. Dramu koja je još jednom imala sretan završetak. 

Protiv Danske je obranio tri jedanaesterca, protiv Rusije još jedan. Po broju obranjenih jedanaesteraca na svjetskim prvenstvima izjednačio se s legendarnim vratarima Haraldom Schumacherom i Sergijom Goicoecheom, koji su u Španjolskoj 1982., odnosno u Italiji 1990. godine, obranili po četiri jedanaesterca. Baš kao i Suba u Rusiji.

“Protiv Rusije mi je majstor htio podvaliti “panenku”, ali… Znao sam da Smolov katkad tako puca penale. Mislim… Više puca gore, visoko, ali zna i “panenku”… Ovo mu je bila druga ili treća, ali nije mu uspjela. Dobro je da nije. Da, u Rusiji su me baš išli penali, protivnici su počeli pucati pored gola od straha, ha, ha, ha… Da, da, nekad smo se tresli od penala, a na našem putu do velikog rezultata u Rusiji svi su pričali: Dajte nam te penale!”.

Priča druga… 

“Uzimam loptu, krećem prema bijeloj točki. Miran sam. Nemam tremu. Ni najmanje. Znam da moram zabiti. Ne zbog sebe samog, već zbog mojih suigrača, momčadi, naših ljudi… Znam da cijela Hrvatska čeka da zabijem gol. Odgovornost je velika, ali to i jest draž nogometa, zar ne? Taj trenutak kada su sve oči uprte u tebe… Za takve se trenutke živi. Pogotovo kad igraš za svoju zemlju. I, vjerujte, nema boljeg osjećaja. Srce tuče, ali tako mora biti. Adrenalin čini svoje. Duboki udah, pogled prema vrataru i… Konačna odluka. A onda taj osjećaj kada se mreža zatrese, sve u tebi proključa, a tijelo eksplodira od emocija. Neopisivo. Za sva vremena. Naježit ću se svaki put kada se budem prisjećao tih trenutaka koje ćemo vječno pamtiti”.

Doista, cijela priča stane u tih nekoliko inspirativnih rečenica glavnog protagonista Ivana Rakitića. Dakle, u odlučujućoj, petoj seriji, Subašić je prozreo namjeru Nicolasa Jorgensena, a Raketa dobio povijesnu priliku. Stavio je loptu na bijelu točku, uzeo zalet i… Schmeichel u lijevu, a lopta u desnu stranu. Gooooool! Kraj priče u Nižnjem Novgorodu i početak novog poglavlja u životu najtalentiranije generacije od odlaska Brončanih. Hrvatska nogometna fešta mogla je početi dok se s razglasa orilo “Srce vatreno”.

 

Nije ni u Sochiju moglo bez drame. Koja je još jednom imala sretan završetak. I opet iste junake. Danijela Subašića i Ivana Rakitića. Ključna je bila Subina obrana Smolovljeve “panenke” u prvoj i Fernandesov promašaj u trećoj seriji. Raketa je u petoj seriji dočekao priliku za još jedan povijesni pogodak. Epilog je, kao i u Nižnjem Novgorodu protiv Danske, bio isti. Akinfejev u lijevu, a lopta u desnu stranu. Ostalo je povijest. Mreža se zatresla, Rakitić uklizao u Subašićev zagrljaj, a u Sočiju počela velika hrvatska nogometna fešta što je potrajala do jutra… Hrvatska nogometna reprezentacija postala je tek druga momčad koja je na svjetskim prvenstvima ostvarila dvije uzastopne pobjede u raspucavanju jedanaesteraca.

Prije Vatrenih to je za rukom pošlo tek Argentincima na Mundijalu u Italiji 1990. godine i to protiv Jugoslavije i Italije. Ivan Rakitić jedan je od najzaslužnijih. I protiv Danske, i protiv Rusije u njegovim je nogama bila odluka. Oba puta je bio nepogrešiv. Vratar u svoju lijevu, lopta u njegovu desnu stranu. Repriza.

“Sve je dobro prošlo. Oba puta. Ono što ću posebno pamtiti protiv Rusije jest trenutak kada mi je prišao Vida i pitao za savjet. Sjećam se jako dobro što sam mu rekao, poručio sam mu da samo uživa u trenutku. Ne pruža se svaki dan prilika pucati za svoju zemlju penal koji vodi u polufinale svjetskog prvenstva. Rekao sam mu da donese odluku, da bude jasan gdje će pucati i da ne mijenja odluku. Je, je, poslušao me, ha, ha, ha… Pucao je penal bolje od svih nas”.

Kažu mnogi da su jedanaesterci lutrija, ali nije baš uvijek tako…

“Treba puno samopouzdanja, koncentracije i znanja… Oni koji imaju dovoljno živaca čekati vratara da krene u jednu stranu, ti su najbolji. Ne, izbornik Dalić nije unaprijed odredio tko će kada pucati, a svatko je od pucača imao neku svoju želju. Drugima sam prepustio odabir. Htio sam da se osjećaju najbolje u svom trenutku, da odluče koji će po redu pucati. Želio sam svoje suigrače, možda i one s malo manje iskustva, rasteretiti odgovornosti posljednjeg jedanaesterca, a ja istodobno nisam imao problem preuzeti odgovornost. Protiv Rusije sam ponovio film, opet sve isto, isti kut, sve isto… Ali, nešto ipak nije bilo isto. Nije lako pobijediti Rusiju u četvrtfinalu svjetskog prvenstva u njihovoj zemlji, na tom predivnom stadionu u Sochiju, gdje je devedeset posto gledatelja bilo protiv nas. Bio je to fantastičan osjećaj, neopisiv…”. 

Ako je Englezima u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1986. godine presudila Maradonina “božja ruka”, Hrvatsku su u Nižnjem Novgorodu i Sochiju, u osmini finala i četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Rusiji, spasile “božje ruke” Danijela Subašića. Točku na “i” stavio je, naravno, Ivan Rakitić!

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.