Domagoj Vida - Doživjeti stotu!

Prošlo je puno godina, ali sjećanja su još uvijek svježa.

“Kako ne bi bila, prvi nastup za reprezentaciju pamtit ću do kraja života, na stadionu za koji će me uvijek vezati lijepe uspomene. Osjećao sam se ponosno, ispunio sam dječački san…”.

Tako je jedan od najznačajnijih dana u svojoj karijeri doživio Domagoj Vida, koji je u prijateljskoj utakmici protiv Saudijske Arabije u Rijadu upisao stoti nastup za Vatrene. Od Gradskog vrta do Rijada… Sto utakmica u najdražem dresu. Sve je odigrao jednakim žarom i dječačkim zanosom kao i prvu. Jednakom željom i strašću. I odnosom prema igri. Nikad nije zazirao od protivnika niti uzmicao od duela. Uvijek je igrao otvorena garda i srca. Za HRVATSKU. Domo nije znao i ne zna drukčije.

“U svakoj utakmici idem sto posto, čim sam na osamdeset posto to se itekako vidi na terenu. Ako ne idem ful gas, onda se to vidi iz aviona, ne mogu to sakriti. Na moju sreću, nije bilo puno takvih utakmica, uvijek sam koncentriran sto posto i nikad mi nije teško maksimalno se žrtvovati za momčad. Znao sam igrati i lijevoga beka, i desnoga beka, ako su izbornici odlučili da je to potrebno za momčad. Uvijek sam bio i ostao momčadski igrač. Nikad nisam gledao svoja postignuća, nego sam uvijek bio podređen uspjehu momčadi. Tako će biti i ubuduće”.

Bilo je i tužnih trenutaka, to sigurno. Recimo, Lens… Čari “najljepše igre” tog su se dana poigrale s Vatrenima. Takva se utakmica doista dogodi jednom u sto godina. Utakmica u kojoj je do Quaresmina pogotka u posljednjim sekundama 117. minute napadački potencijal obiju momčadi čučao zarobljen u okovima (pre)oprezna pristupa, a najbolje prilike među golgeterima najviše klase (Cristiano Ronaldo, Mandžukić) promašivao hrvatski branič Domagoj Vida. Prvu, drugu, treću…

“Poslije svake od tih prilika lopta je bila sve bliže golu. Prva je otišla pola metra od vratnice, druga, ne znam ni ja, dvadeset centimetara, a ona zadnja… Tu su već milimetri bili u pitanju. Loptu sam vidio u golu. Jednostavno nije htjela ući… Čuvao sam na toj utakmici Cristiana Ronalda, jednog od najboljih nogometaša na svijetu svih vremena, koji do 117. minute nije pipnuo loptu, dakle kao branič sam svoj posao odradio jako dobro, ali svejedno… Pitao sam se jesam li nekome nešto skrivio da mi se događa takav peh…”.

Sve se vratilo u Rusiji. U Domagojevom slučaju ponajprije na Lužnikiju u četvrtfinalu svjetske smotre. U utakmici u kojoj je dokazao da jabuka ne pada daleko od stabla. U utakmici poslije koje je tata Rudika, nekad vrsni centarfor, bio silno ponosan na golgeterske vještine svoga sina braniča. Najprije pogodak glavom u igri, a onda besprijekorno izveden udarac s bijele točke u raspucavanju jedanaesteraca za plasman u polufinale. Ostalo je povijest. Ispisana srebrom zlatnog sjaja.

Vrijeme leti. Pred vratima je Svjetsko prvenstvo u Kataru u koji Vatreni stižu kao aktualni svjetski doprvaci. S Domagojem Vidom kao jednim od senatora. Jednako važnim za momčad na terenu i u svlačionici. Magična granica je probijena. Domagoj Vida ušao je u klub rijetkih i privilegiranih. Zaslužio je sto posto!

Foto: Drago Sopta/HNS

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.