3. Pobjeda nad Engleskom u polufinalu 2018. u Rusiji: Hrvatska! Kako to gordo zvuči!

Prepustiti se dojmovima i osjećajima što su navirali svakom novom rečenicom o jednoj velikoj generaciji koja je u Rusiji konačno srušila mit o “brončanima”. Konačno ne zato da bi “brončani” iščezli u sjećanjima, jer se to nikad ne može i neće dogoditi, nego zato da bi Modrić i društvo umakli nekim vječnim sumnjama, usporedbama i vlastitim “demonima iz prošlosti”, koji su ih godinama proganjali dok su bezuspješno pokušavali dokazati da su sposobni za velike stvari. 

Pokušali su u Austriji. Ostala je trauma. Pokušali su Poljskoj. Nije išlo. Pokušali su i u Francuskoj. Opet suze. U Rusiji su konačno uspjeli. Bez obzira na to što su već bili umorni i ranjeni. Bez obzira na to što je na suprotnoj strani stajala Engleska. Momčad zemlje u kojoj se rodila “najljepša igra”. Vjerovali su. I bili gordi. Gordiji od “Gordog Albiona”.

Foto: Getty Images

Englezi su se plasirali u polufinale Svjetskog prvenstva prvi put poslije 28 godina. Engleska je te 1990. godine poražena u Italiji od Njemačke u polufinalnoj utakmici, poslije koje je najbolji engleski strijelac na Mundijalima svih vremena, Gary Lineker, rekao onu čuvenu rečenicu: “Nogomet je jednostavna igra u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci”. Poslije pobjede Engleza nad Švedskom u četvrtfinalu ruske smotre Lineker je bio puno raspoloženiji pa je u društvu još jednog engleskog golgetera, Alana Shearera, zapjevao pjesmu “It’s coming home…”. Vraća se kući… Misleći, naravno, na trofej namijenjen svjetskim prvacima.

Uz video raspjevanog Linekera, koji je u trenu osvojio društvene mreže, netko je domišljat sastavio popis svega čega nije bilo kad je Engleska zadnji put igrala u polufinalu svjetskog prvenstva. Dakle: iPhone, Facebook, Google, Amazon, Android, Twitter, Instagram, Yahoo, YouTube, Snapchat, LinkedIn, Wikipedia, Skype, Uber, Airbnb, Bitcoin, eBay… Nešto je zaboravio. Nije bilo ni Hrvatske. E, pa u Rusiji je Hrvatske itekako bilo. Jedna mala, ali silno ponosna zemlja, promijenila je nogometnu kartu svijeta. Goropadnija nego ikad. Do te mjere da je uspjela pokvariti slavljeničku pjesmu Linekeru i društvu.

Osjećaje je katkad teško obuzdati. Ili nemoguće. U toj 109. minuti kada na travnjaku Lužnikija Mandžo raspara Pickfordovu mrežu i urlikne iz petnih žila pred hrvatskim navijačima: Ajdeeeee!!! Ili kada zaglušujuću buku ispunjenih tribina prekine sudačka zviždaljka i oglasi se posljednji put, a hrvatski nogometaši polete jedni drugima u zagrljaj... Ne shvaćajući koliko je veliko to što su napravili. Toliko veliko da je zvučalo nestvarno. Finale svjetskog prvenstva. F I N A L E. Ej! I to na dvadesetu obljetnicu povijesne bronce. Nije slučajno. Negdje je bilo zapisano…

Foto: Drago Sopta/HNS

Miroslav Ćiro Blažević dobio je nasljednika, Zlatko Dalić je na Lužnikiju toga 11. srpnja postao “trener svih trenera”, a njegovi sinovi zauvijek dotaknuli zvijezde na nebu iznad Moskve. A ta radost… Nijedna rečenica to ne može dočarati i opisati. Taj osjećaj kad srce želi iskočiti iz kože i kad sve u tijelu eksplodira od emocija. Kad se ponos oko tebe širi kao radijacija. Kad je teško obuzdati strasti i zadržati u sebi ono racionalno. Kad gledaš oko tebe ta lica hrvatskih igrača i navijača i misliš: Neka potraje kao vječnost…

O karakteru hrvatskih reprezentativaca koji su te srpanjske srijede na Lužnikiju ostvarili veličanstven rezultat najviše će, pak, reći činjenica da izbornik Zlatko Dalić u produžecima nije mogao posegnuti za zamjenama. Iz jednostavnog razloga što nitko nije htio izaći iz igre!? Unatoč silnom umoru i enormnoj potrošnji.

“Istina je, nitko nije htio izaći s igrališta? A tko bi to želio izaći? Polufinale je u pitanju! A nije imao tko zaći kad smo svi igrali 120 minuta presing po terenu. Nije ni izborniku bilo lako zamijeniti nekoga samo tako…”.

Netko je te čarobne moskovske večeri stiskao šake, neki su pogledi sezali prema nebu, bilo je i onih koji su se u nevjerici štipali ili sočno psovali… Mnogi su pustili suzu. More suza. Radosnica. Istih onih što su se nekontrolirano slijevale niz lica hrvatskih igrača i navijača dok su pokušavali dokučiti koliko je veliko to što se događa na Lužnikiju. Doista, tko je to toliko čeličan da se odupre i othrva enormnim podražajima duše i srca pa zatomi u sebi erupciju…

Foto: Drago Sopta/HNS

Pogotovo kada gleda kako se ti veliki hrvatski igrači pretvaraju u dječarce s početaka svojih karijera pa epohalno dostignuće na najvećoj sceni slave valjajući se travnjakom, spavajući na zastavama, plešući, vičući, skačući… Ili mu se pred očima ukaže prekrasna slika Modrićevih, Perišićevih i Vidinih nasljednika kako guštaju u nogometu na tom istom travnjaku gdje su njihovi slavni očevi netom ispisali povijest hrvatskoga nogometa i sporta uopće. Tko to čovječan ne bi zasuzio…?

Ali ipak, taj osjećaj ponosa među nadmenim i arogantnim Englezima koji su samo čekali da protekne devedeset minuta pa da zapjevaju “It’s coming home”… Nije išlo. U čarobnoj moskovskoj noći svojih “pet minuta slave” dočekali su hrvatski nogometaši, navijači, novinari… I ostvarili svoje dječačke snove. Jednom u životu. I zauvijek. I muškarci katkad plaču…

Foto: Drago Sopta/HNS

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.