Vatrena linija

Mario Mandžukić je, kao i uoči svake utakmice na Euru u Francuskoj, stigao na stadion ušiju pokrivenih slušalicama iz kojih su dopirali ugodni taktovi njemu dragih pjesama, prošetao travnjakom da bi osjetio podlogu i ozračje na tribinama što su se počele puniti i nedugo zatim nestao prema svlačionici da bi što prije skinuo službeno odijelo i osvanuo u “radnoj uniformi”.

Onda je otišao na zagrijavanje, pa se opet vratio u svlačionicu, odjenuo bijelu pamučnu majicu s kratkim rukavima, preko nje plavi dres s brojem 17, navukao dva para običnih čarapa, a onda i štucne koje baš uvijek prekrivaju sretne kostobrane i koljena. Prije izlaska na veliku scenu dlanom je, kao i ostali suigrači, prekrio kapetanovu ruku i pričekao da Darijo glasno kaže “Iznad svih...”, a onda uglas s ostatkom svlačionice uzviknuo: “Hrvatska!” Uzdižući se stepenicama prema travnjaku, pogleda uprta nekud u daljinu, nastojao se koncentrirati za još jednu veliku utakmicu, nekoliko minuta kasnije otpjevao “Lijepu našu” s rukom na srcu i... Još jedan spektakl mogao je početi!

Abdel Issaoui stigao je na stadion puno prije Marija Mandžukića. Sat vremena prije službenoga otvaranja ulaza. On je svoju odoru odjenuo još kod kuće, na stadionu je tek zadužio dugačka “kliješta” i naramak s pijeskom. Za svaki slučaj. Kao službeni redar sa završenim tečajem vatrogastva i državnom licencom, Abdel je potom morao proći uobičajenu proceduru svojstvenu međunarodnim utakmicama najvišega ranga, a to će reći održati obavezan sastanak s pretpostavljenima i primiti upute o rasporedu po sektorima. Abdela će, igrom slučaja, dopasti sektor u podnožju sjeverne tribine na kojoj su bili smješteni hrvatski navijači.

Mandžukića je, po običaju, bio pun teren. Razvlačio je protivničku obranu, lavovski se borio sa snažnim češkim stoperima, slavio značajnu rezultatsku prednost svoje momčadi i pogotke svojih suigrača Perišića i Rakitića, uživao u pjesmama razdraganih hrvatskih navijača... Abdel nije uživao taj privilegij, tek je krajičkom oka mogao uloviti poneki maestralni potez hrvatskih reprezentativaca koji su slamali nemoćna protivnika. Takva je, na žalost, sudbina svih redara i zaštitara na nogometnim priredbama. Za njih se utakmica ne odvija na travnjaku nego na tribinama.

Foto: Drago Sopta/HNS

I onda je počela teći 86. minuta u kojoj će im se putevi sresti... Sa sjeverne tribine na travnjak nadomak češkoga šesnaesterca poletjele su bengalke. Prva, druga, treća, četvrta... Pune ruke posla za Abdela i kolege, glavnoga suca utakmice Marka Clattenburga i nekolicinu očajnih hrvatskih igrača koji su uzalud pokušavali zaustaviti razularenu huligansku bandu među hrvatskim navijačima i spriječiti trajni prekid utakmice. Abdel je skupljao posljednje ostatke pirotehničkog arsenala kad je na travnjak doletjela još jedna eksplozivna naprava iz koje se dimilo. I baš kad ju je mislio pokupiti, odjeknula je snažna detonacija što ga je odbacila nekoliko metara dalje. Abdelu su u sudbonosnom trenutku najbliži bili Ivan Perišić i Mario Mandžukić, koji su ostali najpribraniji, iako je eksplozija itekako zaglušila i njihove bubnjiće. Obojica su se pritom oglušila na Clattenburgovu izričitu zapovijed da napuste travnjak s igračima obiju. Dok je Ivan uzalud na francuskom jeziku molio policajce da izgrednike izbace sa stadiona, brižni Mario je želio provjeriti zdravstveno stanje nesretnoga zaštitara. U mučnim scenama rodila se topla ljudska priča što se nikad neće oteti zaboravu.

"Prije utakmice su nam javili da bi moglo biti neplaniranih situacija, ali ne i da je stanje visoko rizično. Za svaki slučaj imali smo uza se pijesak i kliješta kako bismo mogli ugasiti i kasnije eventualno ukloniti bačene baklje. Ono za što nismo bili spremni su bombe kućne izrade... Nitko to nije očekivao, zato smo bili toliko uplašeni. Doživio sam već u svom poslu da baklje padaju na travnjak, ali da situacija baš ovako eskalira... To mi se dogodilo prvi, a nadam se i posljednji put", prisjećao se Abdel najružnijeg i najljepšega radnoga dana u svom životu.

Počelo je uistinu ružno, a završilo lijepo.

"U tom trenutku šoka jednostavno nemaš vremena razabrati tko ti prilazi, tko ti priča, tko je do tebe. Sjećam se da je Mario odmah došao do mene vidjeti kako sam. Oči su me strašno pekle i u prvi mah sam pomislio da sam izgubio oko, sjećam se da je i Mario imao bolove u uhu od detonacije. Poslije utakmice sam primio njegov poziv, što je bila krasna, ljudska gesta koju nisam ni najmanje očekivao. Uz to, Mario mi je poslao i dres koji su potpisali svi hrvatski reprezentativci. Bio je to lijep znak pažnje. Gdje je dres? Uokviren je s malom zastavicom s utakmice, prethodno sam se fotografirao u njemu za vječnu uspomenu. I veličina je pogođena, ha, ha, ha... Lijepo je kad iz tako loše situacije ipak možeš izvući nešto pozitivno, takve sitnice puno znače u našem poslu".

U kultnom filmu Wolfganga Petersena “Na vatrenoj liniji” legendarni Clint Eastwood glumi Franka Horrigana, tajnoga agenta staroga kova i pripadnika specijalne tajne službe, koji pred mirovinu nastoji spriječiti atentat na američkoga predsjednika. Na Petersenovom primjeru majstorski spojene teme predsjedničkih atentata s osobnim dramama ljudi na koje takva povijesna zbivanja utječu, ogledaju se konture jednoga crnoga nogometnoga petka u podnožju sjeverne tribine stadiona Geoffroy-Guichard i osobnih drama Marija Mandžukića i Abdela Issaouija. Za razliku od filma, atentatori s tribina uspjeli su u svojim namjerama i u Saint-Etienneu još jednom ubili draž nogometne igre, ali nisu uspjeli zaustaviti Super-Marija, koji se, poput “superheroja” Clinta Eastwooda u ulozi Franka Horrigana, našao na vatrenoj liniji da bi spašavao svoju momčad i nedužnog redara Abdela kao kolateralnu žrtvu nečijih pomračenih umova.

Doduše, kada Marija danas pitate o paklu Saint-Etiennea, on će sve nevjerojatno nenametljivo sažeti u nekoliko skromnih rečenica. Sadržajem i značajem.

"Ne mislim da sam tada napravio nešto posebno hrabro i plemenito. To je nešto što bi učinio svaki normalan čovjek. Jednostavno sam reagirao ljudski, niti su moji dečki na terenu zaslužili da im netko s tribina želi napakostiti prekidom utakmice, niti je nesretni zaštitar zaslužio nastradati na svom poslu. Ne doživljavam se herojem, ima puno većih heroja od mene, ali mi je drago da je s Abdelom na kraju bilo sve OK".

Za Marija i Hrvatsku priča iz Saint-Etiennea nije imala “happy end”. Zbog atentatora sa sjeverne tribine sigurna pobjeda nad Češkom pretvorila se u mučni remi. Za utjehu barem ostaje jedna topla ljudska priča o Mariju i Abdelu. Za sva vremena.

Foto: Drago Sopta/HNS

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.