Fajront! U Dominom stilu...

Nikako drukčije. Jer... Uz Domagoja ne idu patetika, klišej, stereotip. Pompa pogotovo. Uostalom, znao je puno prije službene objave. I ni u jednom trenutku od toga nije htio raditi predstavu. Na oproštaju od Neuruppina u prolazu je tek tihim glasom izgovorio: “Dragi, završio sam. To je to”.

Bio je 23. svibnja 2010. godine, Hrvatska je u Gradskom vrtu igrala prijateljsku utakmicu protiv Walesa, igru je u 80. minuti napuštao kapetan Darijo Srna, a u igru ulazio dvadesetjednogodišnji mladić koji je obećavao.

“Prvi nastup za reprezentaciju pamtit ću do kraja života, na stadionu za koji će me uvijek vezati lijepe uspomene. Osjećao sam se ponosno, ispunio sam dječački san...”.

Tako je jedan od najznačajnijih dana u svojoj karijeri doživio Domagoj Vida, koji je odlučio reći zbogom reprezentaciji i svetom dresu u kojem je odigrao 105 utakmica. I baš sve je odigrao jednakim žarom i dječačkim zanosom kao i prvu. Jednakom željom i strašću. I odnosom prema igri. Nikad nije zazirao od protivnika niti uzmicao od duela. Uvijek je igrao otvorena garda i srca. Za HRVATSKU. Domo nije znao i ne zna drukčije.

“U svakoj utakmici idem sto posto, čim sam na osamdeset posto to se itekako vidi na terenu. Ako ne idem ful gas, onda se to vidi iz aviona, ne mogu to sakriti. Na moju sreću, nije bilo puno takvih utakmica, uvijek sam koncentriran sto posto i nikad mi nije teško maksimalno se žrtvovati za momčad. Znao sam igrati i lijevoga beka, i desnoga beka, ako su izbornici odlučili da je to potrebno za momčad. Uvijek sam bio i ostao momčadski igrač. Nikad nisam gledao svoja postignuća, nego sam uvijek bio podređen uspjehu momčadi”.

Bilo je i tužnih trenutaka, to sigurno. Recimo, Lens... Čari “najljepše igre” tog su se dana poigrale s Vatrenima. Takva se utakmica doista dogodi jednom u sto godina. Utakmica u kojoj je do Quaresmina pogotka u posljednjim sekundama 117. minute napadački potencijal obiju momčadi čučao zarobljen u okovima (pre)oprezna pristupa, a najbolje prilike među golgeterima najviše klase (Cristiano Ronaldo, Mandžukić) promašivao hrvatski branič Domagoj Vida. Prvu, drugu, treću...

“Poslije svake od tih prilika lopta je bila sve bliže golu. Prva je otišla pola metra od vratnice, druga, ne znam ni ja, dvadeset centimetara, a ona zadnja... Tu su već milimetri bili u pitanju. Loptu sam vidio u golu. Jednostavno nije htjela ući... Čuvao sam na toj utakmici Cristiana Ronalda, jednog od najboljih nogometaša na svijetu svih vremena, koji do 117. minute nije pipnuo loptu, dakle kao branič sam svoj posao odradio jako dobro, ali svejedno... Pitao sam se jesam li nekome nešto skrivio da mi se događa takav peh...”.

Foto: Getty Images

Sve se vratilo u Rusiji. U Domagojevom slučaju ponajprije na Lužnikiju u četvrtfinalu svjetske smotre. U utakmici u kojoj je dokazao da jabuka ne pada daleko od stabla. U utakmici poslije koje je tata Rudika, nekad vrsni centarfor, bio silno ponosan na golgeterske vještine svoga sina braniča. Najprije pogodak glavom u igri, a onda besprijekorno izveden udarac s bijele točke u raspucavanju jedanaesteraca za plasman u polufinale. Ostalo je povijest. Ispisana srebrom zlatnog sjaja.

U Kataru i Njemačkoj nije zaigrao ni minute. I unatoč tome nijednom gestom ni u jednom trenutku nikome nije dao do znanja da mu je krivo. A moralo mu je biti krivo. Kome ne bi bilo... Samo... Domo nije taj. Nikad nije bio. Jest svojeglav, “uvrnut” na jedan svoj specifičan način, ali pošten do srži. Predan. Kad je “unutra” i kad ga “nema na mapi”.

“Ponosan sam što sam bio dio momčadi koja je u Kataru još jednom oduševila. Naravno da mi je žao što nisam upisao ni minute, ali ispunjen sam i sretan što smo osvojili broncu i što sam mogao pomoći suigračima na jedan drukčiji način. Ovaj put savjetima, riječju, profesionalizmom, zalaganjem na svakom treningu, jer... Zadatak nas starijih igrača jest održavati dobru atmosferu, ali i radnu disciplinu. Na velikim natjecanjima je jako bitno da se na treningu ide maksimalno, u svakoj minuti treninga, da smo svi uvijek na sto posto. Mi stariji moramo biti prvi koji će donositi energiju i ja sam se tako ponašao od prvog dana. Stavio sam se u službu reprezentacije koja mi je uvijek bila na prvom mjestu. Radio sam ono što najbolje znam, maksimalno trenirao, tjerao svojim primjerom suigrače da budu još bolji. Bio sam toliko predan da se konkurenti na mojoj poziciji nisu mogli opustiti ni sekunde i trudili su se biti još bolji. Eto, ja sam to shvatio kao svoju ulogu u Kataru i mislim da sam tako doprinio da momčad bude još bolja”.  

Doprinosio je i u Njemačkoj. Na svakom treningu i utakmici, na terenu i na klupi, na ručkovima i večerama, iza zatvorenih vrata odaja Vatrenih i u eteru javnosti. U Domagojevom odnosu prema momčadi najbolje se očituje ozračje koje vlada među Vatrenima. Nijedna kriva riječ. Nijedan prijeki pogled. Nijedan prigovor. Umjesto toga... Zajedništvo. Privrženost. Obiteljska idila. Isti cilj.

Ništa neće biti isto bez njega. I ne, Domo, nije patetika. Baš jest tako. Nedostajat će tvoji urlici poticaja. Glasni komentari. I iskren, dječački smijeh. Vedri duh reprezentacije. Jednako vrijedan kao i medalje kojima se silno ponosimo. 

Kad na prvom ručku za prvog idućeg okupljanja na zaslonu mobitela zasvijetli 13:01, a za stolom ne budu svi na broju netko će drugi reći: “Dragi, ide kaznaaaaa”. Samo... Nitko to neće znati kao što je znao Domo. Autoritativno, a uvijek bezazleno, spontano i silno zabavno. Da i onaj tko plaća kaznu čini to s osmijehom na licu.

To je to, Domo. Ne treba više. Zatvaraj kafanu. Fajront.

Foto: Drago Sopta/HNS

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.